Opet smo se posvađali oko neke gluposti, i sad valjda on glumi neki ponos pa već pola sata neće da odgovori, pa skontah dok od odgovori, mogla bih ja i post napisati.
Mnogo sam sretna što je ova sedmica prišla kraju, djelovalo mi je da se nikad neće završiti. Svaki dan neki ispit, kolokvij, testovi neki, svega mi je više preko glave. Toliko sam umorna i iscrpljena da sve što mogu je trepttai i listati društvene mreže, a i tad uložim napor.
Ne samo da je sedmica prišla kraju nego i godina. Sutra ako Bog da idem kući i to je ono čemu se najviše radujem.
Protekla godina je meni bila ništa bolja, i ništa lošija od prethodnih. Jedino eto, drago mi je da sam pred kraj upoznala njega. Mada iskreno, malo se bojim. Često između nas izbijaju te neke male svađice, izazvane ničim. Strah mee da sve to ne pukne. Ne bih voljela, jer mi se u zadnje vrijeme baš počeo sviđati i stalo mi je da ovo naše uspije. Pisaajući ovo shvatih da mi je stalo pa sam napravila pauzicuu i poslala neku porukku pomirenja. Nadam se da ću dobiti istu zauzvrat.
Ne znam zašto, ali me toliko neka nervoza danas tj sad uhvatila da ne znam šta ću sa sobom. Prvo zbog ispita koji dolazeee i pitam se kako će sve to proći. Ne bih da u januaru bude manje-više jasno da se čudo mora desiti da ne obnovim godinu. Trebala bih položiti barem 4 da mogu reći da je solidno. Za sad sam na pragu da položim dva. Fale još barem dva, s tim daaa imam jedan lahak a ostalo je malo poteže ali nadam se da ću uspjeti.
Malo sam i tužna što sam večeras sama. Ideee mi se baš kući i i zbog toga me baš neka tugica opucala. Ništa idem ja sebi pustiti Sam u kući, pa leći a što prija svane jutro i da idem kući.
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.