Zašto neki ljudi nikad ne prestaju??
Dugo vremen me nije bilo ovdje. Volim s vremena na vrijeme doći ovdje i pročitati svoje stare postove, čisto da se podsjetim kako sve ima svoj vijek trajanja, kako ništa nije zauvijek, pa tako ni tuga ni bol. Čitanje postova mi također, dođe dobro da...
Ima lii ovdjeee ikogaaa??
Neko ko mene zna iz viđenja, možda bi mogao pomisliti da sam ja jedna sasvim normalna osoba. Realnost je, međutim sasvim drugačija. Na momente, koji su veoma česti, ne znam ni šta, ni koga želim, ali zato znam da nešto želim. Dozvolite mi da vas...
Večeras ću pisati o Mirzi. Upoznala sam ga nekad pred novu godinu. I zadnja dva mjeseca se viđamo a odnedavno smo i zvanično zajedno. Na momente mi je prelijepo s njim, toliko da poželim da se ni na sekundu odvajam od njega. A onda...
Šta biste vi poklonile za rođendan momku s kojim izlazite drugi put i ne znate se dugo? Voljela bih da to ne bude ništa veliko ali opet i da ga obradujem, ali sam bez ideja.
Sa tobom bih do zvijezda, s tobom bih do dna…
posted by: nedasmimirraa
28. Novembra 2017.
Kad god dođem ovdje to je zato što trebam negdje da iubacim sve ono što se dugo vremena nakuplja u meni. Kad sve dobro ide, blog mi nije ni na kraj paameti. Sad bih kao trebala početi pisati šta se dešava ali ne znam odakle...
Maloprije dok sam ležala, došla mi je jedna sjajna ideja za post. Sad. Dva sata nakon toga samo se sjećam da sam imala ideju. Tugy.
Koliko god bili česti dani kao što je ovaj, nikad se neću naviknuti na njih i nikad ih neću znati izdržati. Osjećam se kao da se sve što dotaknem raspadne u hiljade komada. Ova godina je već sada dobila titulu najgore godine u mom životu....
Prošlo je dosta vremena od mog zadnjeg pisanja. Mnogo stvari se izdešavalo i imam potrebu to negdje napisati. Evo prvi dan nakon dugo vremena da imam malo slobodnog vremena. Ispiti su prošli, ostao je još taj jedan rok koji je u srijedu i kraj. Nisam...